Neko novo vrijeme,

odavno nisam pisala, ne zato što nisam imala šta, već je razlog tome nedovoljno vrijeme! Ode čovjek u neke druge vode, koje ga sebično ponesu na sredinu podivljale rijeke, pa se jadan jedva vrati na obalu! E, dragi moji, tako i ja još lamatam pokušavajući se dočepati obale... Šta se kod mene događa? Još uvijek jurim sponzore za novu knjigu pod naslovom: Šareni trougao i čarobne riječi... nemojte da me pitate kako ide, jer je odgovor vrlo bolan: ide loše! Kultura, i djeca su negdje na sporednim mjestima prioriteta današnjeg čovjeka! Radna verzija knjige je gotova, i mogu samo reći da će to jednog dana ( ma kad god to bilo, odustati neću) biti divna knjiga... do tada ću se svim silama truditi da sakupim novac i da taj dan dođe što je prije moguće, Voli Vas Vaša Gordana!

Najljepši period moga života...

Večeras me pitala kćerka kada bi mogla da vratim prošlost koji bi to dio moga života bio! Nisam mnogo razmišljala, i odmah joj dadoh odgovor; onaj kada ste bili bebe, odnosno mali! Vratih se na dvosjed i nastavih se prisjećati svakog trena njihovog odrastanja! Rođenja mog sina, i svakog osmjeha ili dodira kojim ga je seka darovala, načina na koji sam joj dozovoljavala da ga kupa, dok sam ih puna zadovoljstva posmatrala, motreći da ga ne ozlijedi! I znate, činila je to tako pažljivo, nježno! U tim je trenutcima i on bio miran, neobično miran, upijajući njenu ljubav! Kada je malo porastao i već uveliko sjedio, gukao, i graktao kao malo svrače, napunila bi im kadu vodom, pjenom i igračkama i gledala ih kako se brćkaju glumeći da su na gusarskom brodu! Smješni su bili sa kosicama prekrivenim sapunicom, glumeći zarobljene dame, i hrabre gusare! Uvijek mi je bilo smiješno što je on bio dama, a ona gusar... Sjetih se svakog odlaska u Novi Sad, Stražilova, i suvog lišća kojim su me kao ludi zasipali, dok me ne bi u potpunosti zatrpali... i bila sam srećna! Oooo Booože koliko sam bila srećna! Srećna sam i danas, divni su, posmatram ih, jedno pa drugo... tako su divno različiti, mali ljudi, mladi ljudi koji brzo rastu... i suviše brzo! Zato zavidim svim majkama sa malom djecom koje žele da im djeca odrastu, jer ne shvataju kako su u ovom trenu, sada, srećne... i pamtim onaj miris okupanih vratića, i toplinu malih ruku dok pridržavaju flašicu čokolina, dok im se snene okice polako zatvaraju... E, taj bi period mog života da vratim, nakon toga neka bude šta bude!!! 

Pripreme za školu...

Mišljenja oko ove teme su vrlo oprečna: jedni kažu da dijete ne treba maltretirati prije škole i pustiti ga da nauči i savlada osnovne stvari sa drugarima, dok drugi tvrde da sa djetetom treba raditi i spremiti mu teren za ono što ga čeka! Moja su iskustva različita: prije polaska u školu kćerka je naučila oba pisma, znala je čitati i računati do deset...Sin nije imao pojma, tek nešto osnovno što je podrazumjevalo bojanje, crtanje,  umio je napisati tek poneku riječ, kao što su: mama, tata, baka, djeda, svoje i sekino ime... Polazak u školu moje ćerke bio je određena vrsta stresa, o dosadi da i ne govorim! Dok su druga djeca učila prva slova, krive i prave, ona je već sastavljala rečenice! Druga su djeca "ispjevavala" dok čitaju, ona je čitala iz daha...Problem sa njenim odbijanjem da radi gradivo koje zna, i muka učiteljice da je natjera da radi teško su mi padale i bilo je potrebano mnogo truda da joj objasnim da mora da piše domaći iz krivih i pravih, te slova A! Sin nije znao mnogo, ne zato što je ograničen, ili nešto slično, već ja nisam željela da ponavaljam istu grešku dva puta! Boravak na nastavi njemu je bio zabava, radio je u grupi, radovao se svakom štriku, ili ocjeni... E, sada...

Staša...

Ugasio se jedan mladi život, jedan pupoljak koji se nikada ne rascvjeta... i to smatram velikim gubitkom, ne samo za roditelje, nego za sve nas, cijelo čovječanstvo! Svaki put kada utihne mlado srce u grudima, imamo nadu manje u nečije sutra! Ipak, sve dok žive u dušama našim, i caruju našim mislima živjeće... Mene raduje jer znam da je ta duša otišla negdje gdje nema boli, zla, loših i podlih ljudi koje nikada spoznati neće, a prije svega jer je ostala čista i nedužna! 

Nećemo zaboraviti... Stašu!!!

Ali... Ja želim:

Prije svega primjetićete da sam ovu temu pisala plavim slovima! Zašto? Jer želim da na ovu temu dooobrooo obratite pažnju!!! Naročito roditelji sa mlađom djecom; dođe vrijeme kada se nađemo pred dilemom šta sa aktivnostima van kuće i vrtića, ili škole! Toliko je mnogo sekcija,  i djeca imaju mnogo više mogućnosti pri izboru nego neke ranije generacije! Sjećam se kada sam bila školarac ono što se nudilo djeci kao vanškolska aktivnost bile su pojedine sportske aktivnosti, muzička škola, i eventualno neka od plesnih sekcija! Na svu sreću kako su nam nametali savremenost, tako se i to mijenjalo pa je sada izbor tih aktivnosti zaista širok! Djeca imaju priliku da se ostvare u svemu za šta misle da imaju afiniteta, šta vole, ili im pobudi interesovanja! 

Da bi dijete u određenoj sekciji imalo sto postotni uspjeh, i na istu odlazilo sa osmjehom na licu, roditelji treba da se ponašaju po određenim normama koje će u ovom slučaju ići isključivo djetetu u prilog! Odnosno; prije nego li upišete dijete na neku sekciju analizirajte koliko je ono zaista za to talentovano, i zainteresovano!!! Posmatrajte dijete kako se u kući ponaša, šta najčešće radi, i pričajte sa njim, na osnovu toga ćete donjeti najbolji izbor, i sigurno nećete pogriješiti! Vanškolska aktivnost djetetu treba da bude razbibriga, radost i na istu mora odlaziti sa puno volje, a nikako mrzovoljno ili ne daj Bože uplakano, pod parolom: MORAŠ!!!