Sezona dječijeg pozorišta...

Sa završetkom školske godine počinje za djecu jedna nova, opuštenija i ljepša strana života, protkana maštanjima, i putovanjima u avanture junaka kroz koje nas vode ti divni ljudi; GLUMCI... počinje sezona dječijih predstava! Za razliku od nekih starih vremena kada su se predstave za djecu davale tek sa velikim razlogom, danas je veliki broj pozorišnih trupa, udruženja, pa čak i teatara koji forsiraju i sa puno ljubavi rade upravo na ovoj vrsti dramske umjetnosti! Od mnogobrojinih pozorišnih trupa, izdvojila bi jednu koja mi je draga, ne zato što sam i sama sastavni dio iste, već što sam upoznata  koliko ljubavi i truda se uloži svake godine u aktualnu predstavu! To je pozorišna trupa " ASTERIX"... većina roditelja našeg podneblja vodila je svoju djecu na predstavu Asterix i Obelix, i nije nam nepoznata! Prošle godine imali ste prilike gledati " Mikija Mausa i čuvare plaže", predstava koja je bila hit, i koju su djeca voljela! Kako i do sada, tako će i ove godine pozorišna trupa "Asterix" biti gost na našem primorju, a za sve roditelje koji su na teritoriji Beograda preporučijem da vruće ljetne dane provedu sa djecom u Teatru na Savi... uživajte, i vidimo se u svijetu bajki i čuda!

Prisjetih se....

Utorak ujutro... čekam svoju petnaestogodišnju kći sa velikim nestrpljenjem! Gledam je u daljini kako prilazi kolima i naviru sjećanja! Tako je lako na osnovu jednog trena proživjeti u mislima nešto što je bilo jako davno: UPIS U SREDNJU ŠKOLU! Sjećam se toga dana kada sam sva zajapurena žurnim korakom hrlila prema nekoj novoj budućnosti, znanju i obrazovanju, misleći da će mi to drastično promjeniti život! Sada, iz perspektive odraslije žene koja je najviše naučila kroz život, osjetih istu tremu! Posmatram kći krajičkom oka, primjećujući dobro skrivenu nervozu! Isto pitanje postavila mi je nekoliko puta, a na par mojih ostala je sasvim gluva, kao da ih nije ni čula! Posmatram je... nije više djevojčica, i djelovi bezbrižnog života polako izmiču, klize niz vrijeme koje podrazumjeva nove odgovornosti i brige. Stigosmo nadomak "nove" obrazovne ustanove, i sasvim spontano začuh njenu konstataciju kako je lijepa škola! Velika metalna vrata, širok hodnik, sa bezbrojem učionica i poznat miris hartije, i davno pojedenih sendviča, širiše se zgradom! Često i danas mogu osjetiti miris papira pomješan sa mirisom salame i hleba koji mi ispune nosnice svaki put kada bi otvorila školsku torbu! Hoda kraj mene polako, osvrćući se i posmatrajući svaki detalj, svaki gelender, stepenice... prilazimo vratima kancelarije psihologa i ona zastajkuje, propušta mene prvu! Pa, za Boga... ne upisujem se ja u školu, već ti; pomislih u sebi! Ipak, ulazim prva! Učtivo pozdravlja ženu koja sjedi za stolom, stidljivo objašnjavajući zašto smo došle, posmatram je, ima tremu! Žena joj pruža papir da sastavi molbu za prijem, i izlazimo u hodnik! Drhtavim rukama gura papir u mom pravcu, uz riječi: - Molim te, napiši ti to, da ne pogriješim...- ispisujem osnovne podatke, ime i prezime, i ubrzo završismo i krenusmo prema izlaznim vratima! Razmišljam: naša djeca su u suštini mala, o nama ovisna bića čak i sa petnaest godina!