Najljepši period moga života...

Večeras me pitala kćerka kada bi mogla da vratim prošlost koji bi to dio moga života bio! Nisam mnogo razmišljala, i odmah joj dadoh odgovor; onaj kada ste bili bebe, odnosno mali! Vratih se na dvosjed i nastavih se prisjećati svakog trena njihovog odrastanja! Rođenja mog sina, i svakog osmjeha ili dodira kojim ga je seka darovala, načina na koji sam joj dozovoljavala da ga kupa, dok sam ih puna zadovoljstva posmatrala, motreći da ga ne ozlijedi! I znate, činila je to tako pažljivo, nježno! U tim je trenutcima i on bio miran, neobično miran, upijajući njenu ljubav! Kada je malo porastao i već uveliko sjedio, gukao, i graktao kao malo svrače, napunila bi im kadu vodom, pjenom i igračkama i gledala ih kako se brćkaju glumeći da su na gusarskom brodu! Smješni su bili sa kosicama prekrivenim sapunicom, glumeći zarobljene dame, i hrabre gusare! Uvijek mi je bilo smiješno što je on bio dama, a ona gusar... Sjetih se svakog odlaska u Novi Sad, Stražilova, i suvog lišća kojim su me kao ludi zasipali, dok me ne bi u potpunosti zatrpali... i bila sam srećna! Oooo Booože koliko sam bila srećna! Srećna sam i danas, divni su, posmatram ih, jedno pa drugo... tako su divno različiti, mali ljudi, mladi ljudi koji brzo rastu... i suviše brzo! Zato zavidim svim majkama sa malom djecom koje žele da im djeca odrastu, jer ne shvataju kako su u ovom trenu, sada, srećne... i pamtim onaj miris okupanih vratića, i toplinu malih ruku dok pridržavaju flašicu čokolina, dok im se snene okice polako zatvaraju... E, taj bi period mog života da vratim, nakon toga neka bude šta bude!!!