U PUBERTETU SMO ( SVI...)

Ja mora da bolujem od nekog oblika amnezije! Zapravo, sjećam se ko sam, odakle, oca, majke, svih bitnih, i onih manje, događaja u mom životu, tipa; svadba, rođenje djece, neki banalan izlazak sa prijateljicama, kišan dan pun prolazne depresije,itd...Ono čega se ne sjećam jeste pubertet! Imala sam toliko strogog oca... mora da mi je zabranio da budem u pubertetu! Kako god, ne sjećam se nekih velikih, prelomnih trenutaka u mom odrastanju, a koja su vezana za pubertet! U stvari, ne sjećam se ni da sam u istom bila, ili da se toliko pridavao značaj toj "fazi"! Joj, od kada su mi se rodila djeca mi smo u "fazi", i evo nikako da izađemo iz toga stanja! Ja žvim sa dva "ufazirana" teenage-ra koji su u pubertetu! Mogu Vam reći da mi je nekada jako teško, i često ne mogu da nađem način kako komunicirati sa njima! Dva dijeteta, dva različita oblika ispoljavanja puberteta! Ćerka, od hiper veselog, do hiper depresivnog...Sin, od zabrinjavajuće pitomog, kao malo jagnješce, kao da je beba, do  destruktivnog i vrlo agresivnog, sa primjesama režanja, i vike...Moram da napomenem da se i interesne zone pomjeraju, škola sve manje, zezanje sve više! Teme vezane za sex jaaaako su prisutne, pitanja i podpitanja od kojih mi se zacrvene obrazi, ili neke konstatacije od kojih me bude sramota sebe same! Bezrazložan smijeh, koji prelazi u suze, nepravda koja nema prave argumente, skrivanje dnevnika, ili leksikona, tek su sitnica u borbi za prosjek u školi, i bilo šta što ima dozu ozbiljnosti! Međusobna komunikacija im je na nimalo zavidnom nivou, a izrazi kojima se koriste zasnovani na "uličnom žargonu", pa me ponekad sramota reći da pišem dječije knjige, iz straha od pitanja: Pa, što ne nauči onda djecu da govore...Uglavnom, dan nam prođe u stresu, galami, i nekoj vještačkoj frci, pa se pitam ima li tome kraja! Na pomen škole i učenja, nikada nema ništa da se uči, u grad bi se išlo svaki dan, kriju se mobilni telefoni...Jedan dan pade meni u šake čudna roza svesčica, i naravno u meni se probudi znatiželja, virnem malo, kao lopov, i pročitam par rečenica, u kojima između ostalog stoji opis osjećanja moje ćerke prema simpatiji! Sva sretna nazovem muža i ispričam mu šta sam pročitala, a on će meni na to: 

- Sram te bilo, čitaš intimu našeg djeteta...- pa kako da doznam šta se događa kada od nje kliještima riječi treba izvlačiti? I tako ja svaki dan furam te "faze", pitajući se: Ima li tome kraja???