MOJ RODITELJ- PEĆINSKI ČOVJEK

Sunčano subotnje poslijepodne...šetamo među zidinama drevnog grada Kotora! Volim Kotor, istorijske ostavštine toga grada vraćaju u neka stara vremena! Hodajući iz jedne u drugu malu, i tijesnu ulicu mogu da zamislim sliku nekadašnjeg života Kotorana i Kotoranki u velikim i teškim haljinama od čoje, i bogate svile, ili pliša! Dvojnost crkvi koje su sastavni dio starog grada govore o duhovnoj i vjerskoj slobodi njegovih stanovnika! Nema ništa ljepše od činjenice da je neki narod vjerski i nacionalno slobodan...pogleda mi pade na sina! Nešto glumi, sav zanesen u neke svoje misli, mašući rukama, okrećući se oko sebe! Okrećem se i ugledam svoju kćerku koja poput prave teenage-rke stoji pred izlogom, diveći se nekoj haljini! Idemo na sladoled- pomislih u sebi!

Vozim polako starim putem, preko Prčnja, prema Tivtu! Na radiju svira dobri stari Rock& Roll...moja djeca razdragano čavrljaju sa zadnjeg sjedišta! U jednom trenu začujem zvuke poznate pjesme...pojačavam radio sva ushićena! Mora da je prošlo sigurno 15 godina od kada sam je čula posljednji put! Okrećem se prema djeci, i objašnjavam:

- Ova je pjesma bila HIT u moje vrijeme!!!!!- Na moje veliko zapreštanje moj se sin oslanja na moje sjedište i sasvim ozbiljno pita:

- A mama, je li u tvoje vrijeme postojala sijalica i televizor??? - Šta reče, pomislih u sebi?? Pa, nisam ja živjela u pećini ili zemunici!
Odlučih da se malo poigram njegovom znatiželjom:

- Ne, televiziju sam vidjela prvi put kada ste Vi došli na svijet, a učila sam uz petrolejsku lampu!!!- Sin se naginje nad sjedište ljubeći me u obraz, sa puno žaljenja tapšući me po ramenu:

- Jadna mama...sigurno ti je bilo naporno učiti u polumraku?- najrađe bi prasnula u smijeh, ali ako to učinim znat će da ne govorim istinu!

- Ipak, to me nije spriječavalo da imam sve petice...- Moj se sin povlači na svoje sijedište! Vjerojatno mu posljednja konstatacija nije odgovarala, a i otvara neku drugu temu! Ja nastavljam da razmišljam o dotadašnjem razgovoru...da li je moguće da nas djeca doživljavaju kao pećinske ljude? Inače, primjetila sam da ne mogu da stvore sliku nekog prijašnjeg života, kao da prije njih ništa nije postojalo, ili kao da smo dolaskom njih na svijet mi doživjeli određeno "buđenje"! Tako sam u par navrata čula: Jaaao, koji si seljak, mama...To u "tvoje" vrijeme nije bilo...Kada si ti bila mala, to nije postojalo, jel tako!?...Sada je neko drugo vrijeme...sve u svemu, napraviše djeca od mene prahistorijskog stanovnika koji juri divlje zvijeri po šumi, obučen u krznene gaće! Hmmm, pokušaj da im pokažem, putem starih fotografija, kako su djeca nekada živjela pokazao se još lošijim, jer su se cijeli dan smijali kako sam bila smiješno obučena, mršava, i zatucana...a fotka  na kojoj sam na PONY bicikli, bila je favorit dana, jer takvu biciklu nikada vidjeli nisu! 

Vrhunac moje borbe i odustajanje od iste, bio je dolazak ćerke iz škole, sa pričom:

- Ustane danas Petar i kaže da je njegova baka živjela za vrijeme dinosaurusa...

Dragi moji pećinski roditelji, samo opušteno, mi smo za razliku od današnje djece znali da se igramo, do kaaasno u noć!