Besplatno školovanje, ;-)))))

Teorija besplatnog školovanja u našoj državi pravi je fenomen!!!! Jedino što ne mogu da ukapiram jeste koga je ministarstvo prosvjete Crne Gore uspjelo ubjediti u tačnost te teorije? Građane, ili njih međusobno?? Ipak mislim da jedino ministarstvo prosvjete vjeruje u tu ciničnu tvrdnju da je školovanje besplatno! Mislim, da... ne plaćamo samoj školi edukaciju naše djece, ali zato nas prosveta oplete po džepu na razne načine, pa je svaki vid dodatnog plaćanja bukvalno nezamisliv jer ne vjerujem da roditeljima više ostane novca... Elem, kao što većina Vas zna moja su djeca velika! Sin mi je krenuo u sedmi razred, a kćerka, Bogu hvala, u prvi srednje! Taman kada sam pomislila da se agonija hronične bolesti zvane; izvlačimo Vam pare, završila, doživjeh pravi pravcati šok! Da počnem iznova: knjige za sedmi razred koštaju 150 eura ( bez lektire, a ona košta 25) ali tu nije kraj, ako uzmemo u obzir da jedan sedmak potražuje i pribor ( u vidu svesaka, olovaka, šestara, gumica, blokova, likovnog pribora, hamera, pribora za geometriju) u iznosu od 30 eura! Dakle da saberemo; iznos, sitnih 205 eura za jednog đaka! E sada, tu su i dodatni izborni predmeti i svaki iziskuje neku knjigu, sem sporta ( nije nikome palo na pamet da odštampaju i za to udžbenik), i tako ja jutros kupih knjigu za Italijanskog i platih je 17 eura...

Đaci prvaci!!

Svog početka škole sjećam se kao kroz maglu, nejasno, ali pamtim prvu učiteljicu, Sabinu, pamtim strah, i tek poneko dijete! Pamtim i da nisam bila baš oduševljena školom, nikako još zrela za takav početak, i promjenu nekih navika, koje su do toga dana bile svedene na igru, igru i samo igru! Dešavalo se da mi majka spremi knjige, ja ih krišom izvadim, i natrpam punu torbu igračaka, i dok druga djeca pišu, ja sjedim pod klupom i igram se! Kasnije sam promjenila školu, pa me to preseljenje malo trglo i uozbiljilo, ali mislim da je mojoj majci sa mnom bilo jako teško u početku! Nikada nisam znala šta ima za domaći, ili jednostavno nisam htjela da znam... to pamtim, kao da je bilo juče!

Posmatram djecu danas, i pravim paralelu: toliko su zreliji za sve početke, ponekad mi liče na male ljude kojima se natovariše velike obaveze!

Djevojčice i dijademe...

Nikada nisam voljela izbore za miss, mistera, mokrih majica, toplesa, modela, a jedan od razloga je što nikada ne pobijede najljepši! Smatram to degradacijom ljudskih bića i to bi definitvino ukinula! Ne volim ni izložbe pasa, ali ajde de... mogu da podnesem! Međutim, ono što sam gledala sinoć duboko me zabrinulo! GLITZ-ovo lice godine u kategoriji djece: od 0- 23 mjeseca, i druga kategorija od 2- 5 godina!!! Strašno, ne mogu da se dolučim koja me kategorija više pogodila!

Nekolicina jako debilih mama poče da dovodi djecu na takmičenje! Djeca su nervozna (naročito oni mali, mali), plačkava, nemirna, hoće kući, ali majke to vješto ignorišu gledajući u nekom drugo pravcu, šarajući pogledom po konkurenciji... Sjetih se prizora iz Doma zdravlja kada vlada neka epidemija, pa djeca masovno obole, i vrište pod temperaturom u čekaonici... Pripreme počinju: mali dječaci obučeni u odijela, vježbaju posljednje korake pred nastup, dok u pozadini majčin glas daje upute! Izlaze i prvi takmičari, oni najmlađi, neki su toliko mali da ih roditelji nose! Oni koji znaju hodati vrte se u krug, krevelje, plaze, neće da slušaju, neće da se poklone publici, bježe majkama iza nogu! Odlaze dječaci, mame se ljute, grde ih i tresu za ramena! Jedna se hvali kako joj sin od 2 godine ne preskače takmičenja po Americi, kako pobjeđuje, i nema premca dok dječak iza njenih leđa vuče neku igračku za uši...Pravi show man!!!!