Kada zaboli...

Toplog avgustovskog jutra primih poziv moje prijateljice iz Kotora,koja me obavjesti da mogu da dođem po svoje obećano Persijsko mače! Sjedosmo u naš automobil, i odosmo po njega...malo bijelo, čupavo stvorenje sa velikom crnom tačkom na vrh glave ! Nikada nisam voljela mačke, osjećala neobjašnjivu dozu gađenja prema njima, čak mogu reći i bezrazložan strah! Od prvog dana imao je svoje mjesto u našem domu! Mjesto za sve njegove potrebe, i postao voljen! Pored divne korpe koja mu je kupljena, spavao je na mom krevetu, uz moje noge, uz moje krilo, kako kada...uživala sam i ne polazeći od toga da mogu imati problema zbog njegove blizine! Mjeseci su prolazili, počeh osjećati neobične reakcije na koži! Pomislila sam da je od kupke, promjenih je, ali se stanje nije promijenilo! Pomislih da je od praška za veš, promijenih i njega, ali se reakcija iz dana u dan pojačavala! Pomislih, možda ludim, pa osjećam neke neobjašnjive svrabeže na nervnoj bazi...NE, definitivno ne ludim!!! Shvatam da imam reakciju na kućnog ljubimca, na njegove dlake...Hmmm, šta sada, moram da ga odstranim iz kuće! Kako ostati bez nekoga sa kim živite devet mjeseci? Ko te čeka uz vrata kada izađeš? Ko te budi ujutro kada ti zvone sat i telefoni? Ko ti je zapravo jedino društvo kada djeca odu? Trpjela sam mjesecima, njegov odlazak iz našeg doma svakodnevno sam odlagala, i konačno dođe i taj dan! Svjesna da ide u divnu porodicu, koja ima još dva Persijska mačora, ali tugu koju sam osjetila ništa nije moglo da ugasi! Svjestan da odlazi, onoga trena kada sam njegove stvari spremila u jednu veliku kesu, mačak se uznemiri...Ne žali da ide, otima se, dok se moje srce kidalo od žalosti gledajući ga kako se bori da ostane među nama...Sada osjećam brigu, mogu reći jednaku brigu kao kada mi dijete nije kući ili kada kasni iz škole! Pokušavam da ubjedim sebe da je radostan, da će mu u novom domu biti još bolje nego kod nas, ali tuga me ne napušta! Danas sam odlučila da se više nikada ne vežem za životinju tako snažno...Djeca su mi tužna! Nina je plakala, zaključana u svojoj sobi, a Aleksa dobio nezahvalni zadatak da ga odnese do automobila! Vratio se sa riječima: Miš mali, stisao se uz mene, gleda me i nešto mjauče, kao da mi govori...