POD ZLATNIM SLAPOM ČUDESNE PLANETE

U svakome od nas čuči skriveno mjesto u kom caruju sklad ljubavi, ljepote i prijateljstva. Idealan prostor gdje vladamo snagom kraljeva i kraljica, čarobnjaka i čarobnica, prinčeva i zanosnih bajnih princeza. Ponekad se tu nađe i neki hrabri ratnik ili moćni gusar koji osvaja neosvojiva morska plavetnila. Svako od nas stvorio je za sebe to duboko i sebično skrivano mjesto gdje odemo kada smo tužni, umorni, razočarani, ili nam je jednostavno dosta svega što nas okružuje. I sama imam jedno takvo mjesto, dobro sakriveno od pogleda slučajnih prolaznika. Mjesto na kom je dovoljno da budeš ono što jesi, i već si dobro došao. Tamo sanjam najljepše snove, jašem slonove i lovim ribe u hladnim brzacima planinskih potoka, utrkujem se sa vjetrom, i znate, često sam brža od njega. Na tom mjesto postoji planina jaka i visoka, seže skoro do neba. Između hridina te visoke planine, leti jedan soko, i ja ga često gledam zavideći mu što ne mogu da poletim sa njim u plave visine. Uhvatim se za njegov rep, pustim da me ponese visoko, tamo gdje se dodiruju zemlja i nebo! Odletim skoro do samog sunca i mjeseca, popričam sa Malim Princem, tek toliko da mu nije dosadno samom na mjesečevom repu, i  saznam šta je novo u velikom svemirskom prostranstvu.

 U tim našim skrivenim mjestima ponekad živi i neka, nama draga osoba, koju želimo da sakrijemo od znatiželje znatiželjnih. Osoba koja nam izmami osmjeh kada nam do smjeha nije, ili obriše suze kada ne treba da teku. Osoba kojoj se uvijek i iznova radujemo, pa makar ona postoji samo u našoj mašti.

 Jedne tople junske noći zaspala sam i usnila divan san. Sanjala sam da spavam kraj dječaka toplih, velikih očiju prepunih ljubavi i dobrote. Njegove su me ruke nježno grlile štiteći od svega što me plašilo. To je bilo mjesto na koje ću da odlazim, podjelim  pregršt ljubavi i radosti koje u sebi osjećam. Taj je dječak, toliko poseban pa se često pitam kakav bi bio svijet da je više takvih dječaka ili djevojčica!? Njegove me oči umire, a ruke ponesu negdje visoko na najneobičnija mjesta, gdje ljudska noga kročila nije. Taj dječak je brzi potok između hridina one divlje planine, soko čiji me kliktaji bude u sred noći, i podsjećaju da je živjeti i sanjati, vrjednije od i jednog blaga. Iako toga sokola nikada stići neću, jer sam već pomalo umorna od ludih snova koje sanjam cijeli svoj život, jurim za njim  kao divlji konj rasute grive. Sastajemo se na jednoj livadi prepunoj šarenog cvjeća čiji me opojni mirisi bude iz čarobnog sna.

Zaspala sam kraj dječaka, a budim se kraj divnog mladog čovjeka! Gledam njegove usnule oči, i žalim! Žalim zbog njegova odrastanja! Jednom, davno, ako se sjećaš, zamolila sam te da nikada ne odrasteš! Odrastanje podrazumijeva mjenjanje, a ja ne želim da se ti mjenjaš. Želim da ostaneš soko, nesputan i slobodan, dobar u duši i otvoren za sve ljude koji vole i sanjaju! Želim da ostaneš vječan, kao onaj hladni potok između visokih hridina planine postojanja, i borbe života sa prolaznošću. Želim da zauvjek ostaneš moj san, a tvoja neiskvarena duša mjesto mog vječnog snivanja. To skriveno mjesto gdje samo poneko nađe svoj mir, mjesto koje sam sebično gradila samo za sebe, gdje sanjam slobodna i ovakva kakva jesam. Mjesto gdje san i java postaju jedno, oaza tvog savršenstva, moj nesavršeni dječače!

Namjenjeno svim dječacima i djevojčicama, i njihovim od odrastanja, umornim roditeljima. Svima  koji još sanjaju svoje nedosanjane snove, i svima onima Namjenjeno svim dječacima i djevojčicama, i njihovim od odrastanja, umornim roditeljima. koji svoje snove pretvaraju u javu. Sanjajte i maštajte dugo, jer ćete tako dugo ostati djeca!