Prisjetih se....

Utorak ujutro... čekam svoju petnaestogodišnju kći sa velikim nestrpljenjem! Gledam je u daljini kako prilazi kolima i naviru sjećanja! Tako je lako na osnovu jednog trena proživjeti u mislima nešto što je bilo jako davno: UPIS U SREDNJU ŠKOLU! Sjećam se toga dana kada sam sva zajapurena žurnim korakom hrlila prema nekoj novoj budućnosti, znanju i obrazovanju, misleći da će mi to drastično promjeniti život! Sada, iz perspektive odraslije žene koja je najviše naučila kroz život, osjetih istu tremu! Posmatram kći krajičkom oka, primjećujući dobro skrivenu nervozu! Isto pitanje postavila mi je nekoliko puta, a na par mojih ostala je sasvim gluva, kao da ih nije ni čula! Posmatram je... nije više djevojčica, i djelovi bezbrižnog života polako izmiču, klize niz vrijeme koje podrazumjeva nove odgovornosti i brige. Stigosmo nadomak "nove" obrazovne ustanove, i sasvim spontano začuh njenu konstataciju kako je lijepa škola! Velika metalna vrata, širok hodnik, sa bezbrojem učionica i poznat miris hartije, i davno pojedenih sendviča, širiše se zgradom! Često i danas mogu osjetiti miris papira pomješan sa mirisom salame i hleba koji mi ispune nosnice svaki put kada bi otvorila školsku torbu! Hoda kraj mene polako, osvrćući se i posmatrajući svaki detalj, svaki gelender, stepenice... prilazimo vratima kancelarije psihologa i ona zastajkuje, propušta mene prvu! Pa, za Boga... ne upisujem se ja u školu, već ti; pomislih u sebi! Ipak, ulazim prva! Učtivo pozdravlja ženu koja sjedi za stolom, stidljivo objašnjavajući zašto smo došle, posmatram je, ima tremu! Žena joj pruža papir da sastavi molbu za prijem, i izlazimo u hodnik! Drhtavim rukama gura papir u mom pravcu, uz riječi: - Molim te, napiši ti to, da ne pogriješim...- ispisujem osnovne podatke, ime i prezime, i ubrzo završismo i krenusmo prema izlaznim vratima! Razmišljam: naša djeca su u suštini mala, o nama ovisna bića čak i sa petnaest godina!
Ne postoji taj tehnološki ili civilizacijski napredak koji će u njima iskorijeniti osjećaj ovisnosti o roditeljima u trenutcima prelomnim za budućnost! Brzo rastu, brzo uče, saznaju mnogo ranije mnoge stvari nego neke prijašnje generacije, a opet su tako mali, uplašeni, i plahi! Tada se sjetih svog upisa u srednju školu, i činjenice da sa mnom nije išao niko... Znala sam gdje treba, šta treba, i bila sam sama! Sjedosmo u obližnji kafić, i nismo govorile mnogo, samo sam je kroz tamne naočare posmatrala kako znatiželjno analizira ljude na terasi, prolaznike, mladež koja je izlazila iz škole... sjetih se iste znatiželje i straha od nepoznatog, novog društva, nove materije! Pogleda uprtog u svaki detalj, travku, šaru na zidu škole koja mi je četiri godine bila dom! Sjetih se da moja "mala ceza od majoneza" , kako je od milošta zovem, pred sobom ima jedan novi put, protkan neizvjesnostima, otkrićima, lijepim i manje lijepim iskustvima koja je čekaju, a da toga nije zapravo ni svjesna...Idemo obje u neko novo sutra! Ona u sutra koje joj je nepoznato, a ja u sutra od kog me je strah, jer ona više nije "ceza od majoneza" već srednjoškolac! I sjetih se sebe...