Da rastem i narastem...

Dijete; ne postoji definicja ove imenice, ali postoji niz divnih pridjeva koji ova imenica opravdava svojim ponašanjem, ljubavlju, radošću koju nam nesebično pruža! Nije uvijek tako, znam... Vremena su teška, novčana situacija i sve što nas svakodnevno pritišće utiču na sve u nama, ali voljeti dijete, brinuti o njemu, čuvati ga... naša je jedina obaveza! O nama ovisi kakvo će to dijete sutra biti Čovjek... volim tu riječ, tako gordo zvuči! Biti Čovjek ne znači razlikovati se od životinje! Biti Čovjek čast je i nešto što treba da nosimo kroz život sa mnogo ponosa i dostojanstva, a čovjekoljublje osnovno osjećanje da bi Čovjek u nama imao argumente! Dijete u Čovjeku, ili Čovjek u djetetu, ne zavisi od djeteta, već od nas odraslih! Kakav primjer dajemo našoj djeci? Zapravo, mi nemamo vremena za to, jer nas more neke druge, mnogo "važnije" brige, ali jednog dana kada to dijete stasa u Čovjeka sigurno ćemo se zapitati: kada si postao takav- va? Dok smo gledali u neko drugu stranu, baveći se svojim sebičlukom, i sopstvenim mukama, dijete je postalo "takvo"...ne svojom krivicom! Dok sam bila tek mlad roditelj, moj mi otac reče: Sa djecom treba da rasteš!- tada nisam shvatala značenje tih riječi, ali vremenom sam shvatila važnost i bit! Sa djecom treba da se raste! Ne propustiti ni jedan period njihovih malih-velikih života, ni jedan osmijeh, prve korake, zube, prva slova, prvu psovku, prvi naučeni vic( koji je pri tom pravi dječiji i nije smješan) prve jedinice, prve simpatije, prve dileme, prva ozbiljna pitanja... Tako upoznajemo naše dijete, učimo ga, pripremamo nekog budućeg mladog čovjeka za "sutra" koje mu možda neće biti bajkovito! Vrijeme koje dijete provede sa nama njemu je od neprocijenjive važnosti, ma koliko mi to ne primjećujemo! Ono od nas uči, savladava, upija naše znanje ( i neznanje), i mi smo najbolji učitelji koje može imati, jer ga volimo bezuslovno i nesebično! Ali, danas djeca nisu kući, a svi znamo da je dom upravo oaza njegovog napajanja, utočište od svega što ga plaši! Mi smo njegovi zaštitnici, junaci kojima trči u svakoj prilici! Naša su djeca na raznim sekcijama, časovima, dopunskim nastavama, i pored mnogobrojnih školskih obaveza od djece smo napravili "male radnike" koji od kuće odlaze u sedam ujutro, a vraćaju se u sedam uveče... nervozni, izmoreni, nezadovoljni, ljuti, i puni negativne energije! Postaju Mi prije vremena, i onda se pitamo šta nam je sa omladinom!!! Povod ovoga posta je poražavajuća brojka bolesne djece koja je u sve većem porastu, i nema porodice koja nema djete sa zdravstvenim problemom! Svakog dana suočeni smo sa ogorčenim roditeljima koji vape da im se pomogne, čija je energija zapanjujuća, a nada u bolje sutra, i ozdravljenje mališana sve veća! I tu prestaje sva priča! Roditelj zdravog djeteta svjestan nije koliko je zapravo  sretan, i da nema nikakvih problema, jer imati uz sebe svoje najmilije, najvoljenije, a gledati da ga pati najveći je poraz koji možemo doživjeti! Bespomoćni, svezanih ruku, očajni, a tako svjesni da nade možda nema, idu u neko novo jutro bodreći sami sebe! Sa druge strane imamo roditelje čija su djeca( hvala Bogu) zdrava, ali smetaju, ne može se, nema se živaca... vodi ga iz kuće, upiši ga na klavir, balet, sport, turi knjigu u ruke, vodi ga kod profesora gitare! Ma, vodi ga bilo gdje samo da imam malo mira!- A dijete treba nešto drugo! Ono traži lastavice da sa njima poleti, loptu da zaigra, društvo da se smije, ljubav da raste i voli, oca sa kojim će na izlet, majku koja će ga priviti u krilo i ljubiti mu čelo, govoreći koliko je savršeno i lijepo dijete! Cijeli će mu život protutnjati u brigama, i radu, a mi djetetu tako rano uskratimo pravo na dječiji svijet! I na koncu, da pitate roditelja čije je dijete bolesno šta bi želio, sigurna sam da bi odgovor bio:

 - Neka ne bude ni gitarista, ni pijanista, ni prima balerina Boljšoj teatra, ni mali Vlada Divac, ni izumitelj tople vode iz bojlera, ni odlikaš, ni lučevac, ni vukovac, ni genije kojim ćemo se pred gostima dičiti... NEKA BUDE ZDRAVO I VESELO DIJETE!

Ne zamjerite mi na ovakvom postu, ali ja želim da moje dijete cvijeta, luduje, smije se, diše! Jednostavno, pustimo ih da budu djeca, a ne naše prerane kopije...neka rastu i narastu u Čovjeka!