Đaci prvaci!!

Svog početka škole sjećam se kao kroz maglu, nejasno, ali pamtim prvu učiteljicu, Sabinu, pamtim strah, i tek poneko dijete! Pamtim i da nisam bila baš oduševljena školom, nikako još zrela za takav početak, i promjenu nekih navika, koje su do toga dana bile svedene na igru, igru i samo igru! Dešavalo se da mi majka spremi knjige, ja ih krišom izvadim, i natrpam punu torbu igračaka, i dok druga djeca pišu, ja sjedim pod klupom i igram se! Kasnije sam promjenila školu, pa me to preseljenje malo trglo i uozbiljilo, ali mislim da je mojoj majci sa mnom bilo jako teško u početku! Nikada nisam znala šta ima za domaći, ili jednostavno nisam htjela da znam... to pamtim, kao da je bilo juče!

Posmatram djecu danas, i pravim paralelu: toliko su zreliji za sve početke, ponekad mi liče na male ljude kojima se natovariše velike obaveze! Djeca danas lako savladavaju mnogo teže gradivo, u odnosu na neke prethodne generacije, lakše se snalaze sa nepoznatim i znaju da se suoče i izbore za svoja prava u zajednici! Ipak, kada vidim ta mala tijela, sa velikim torbama na leđima, bude mi ih žao! Novi nastavni program prerano je prekinuo bezbrižnost koje nosi djetinjstvo, i djeca se suviše rano suočavaju sa obavezama, novim materijama, ranim ustajanjem... Često vozim sina u školu, i posmatram mala pospana lica, pa mi se čini da stoje i još sanjaju, da se nisu čestito ni probudili, i to u meni probudi neki čudan bjes, gorčinu! Danas djeca polaze u školu sa šest godina, uz objašnjenje: to je nastavni program uz igru! Ako nam je stalo do njihove igre, pustimo ih da se igraju, bez nastavnog programa, pa neka idu u školu sa deset godina, kada se dobro izigraju, jel te! U svakom drugom slučaju, nastavni program uz igru pokazao je da djeca nakon četvrtog razreda, kada im u ruke dospiju malo teže materije, a igra nestane, i treba da se uči, ne mogu da shvate zašto su se nastavnici naglo uozbiljili i ne djele više smajliće, i pužiće, već neke kečeve i dvojke! Tu nastaju prvi problemi! Stari nastavni program imao je dosta manjkavosti, ali ni ovaj novi me nije fascinirao! Sa jednim djetetom prođoh osnovnu školu, i bilo je tu svega i svačega, raznih padova i uspona, sa drugim sam krenula u sedmi razred, borba još traje, ali pitam se: da li je potrebno natovariti ima tako sveobuhvatno gradivo, koje u većini slučajeva neće primjeniti nikada više u životu? Jučer je počela nova školska godina, i ja sretnem ćerkinu kumu koja mi kaže: imamo domaći! Aaaaa... zar već, pitam šta, i ona odgovara: napisati kako smo proveli raspust! O Booože, pa zar odmah prvi dan, čemu žurba??? Vani je još dosta toplo, djeca bi da odu na plažu, da ukradu još malo sunčevog sjaja, igru za rep, ali ne... odmah domaći zadatak! Nakon toga se čudimo što djeca rano izgube interesovanje za školu, što svoje obaveze prihvataju sa negodovanjem! U suštini, niko djeci ne olakšava školovanje; mi ih roditelji forsiramo, a obrazvoni program im nameće sve veće i veće gradivo! Na svu sreću: djeca su mali ljudi, sa veliki mozgovima i na čudan se način snađu, i ja im se divim! 

Sretno đacima prvacima!