PRIJATELJI DJETETA...


ČOVJEK JE NAJVIŠI KADA SE SAGNE DA

POMOGNE DJETETU- PREDSJEDNIK NICKSON


Gordana Vuksanović- Momčilović
Tivat, Montenegro
Želiš li biti u mislima djeteta sutra, trebaš biti sastavni dio njegova života danas!- Ajzenhauer Ovaj sam Blog namijenila našima najmlađima, njihovim roditeljima i svima onima koji će to tek biti, ili jednostavno vole dječiji svijet! Želim sa Vama da podijelim svoja roditeljska iskustva, probleme, strahove, i naravno sve svoje radove! Nadam se da ćete uživati i biti sastavni dio RADOSTI U OKU, hvala dragi moji prijatelji!!!

6. 9. 2010.

Šta kada...????

Nije rijetka pojava da dijete odbija vrtić, i počinje pokazivati određenu vrstu ponašanja koju do samog polaska u istu ustanovu nismo primjećivali! Većina djece prvih nekoliko dana manifestuje doživljaj vrtića kroz ponašanje! Neki to čine negacijom, drugi vezivanjem za jednog od roditelja, treći čestim izgovorom da ih nešto boli, poneko se dijete vadi na suze i plač, i sve su te reakcije zapravo očekivane i normalne pri susretu sa nepoznatom sredinom! Djeca se pri prvom kontaktu sa vrtićem, i ostalom djecom osjećaju nesigurnima, vrijeme koje provedu bez roditelja ( naročito djeca vezana za njih) čini se dugo, beskonačno i treba imati mnogo strpljenja, te sudjelovati u riješavanju novonastale situacije! Osnovna greška koju roditelji prave jeste prepričavanje stanja pred djetetom, sažaljevanje djeteta, i prihvatanje ponašanja! Ono što u tom trenu roditelj ne vidi i o čemu ne razmišlja jeste da će dijete jednoga dana imati obavezu koju neće moći odbiti, gdje će morati provoditi vrijeme, a to je škola! Dijete kom se olako dozvoli da nametne negaciju vrtića stvara u svojoj glavi jednu nerealnu sliku na osnovu koje će sve buduće obaveze pokušati eskivirati uz pomoć dobrog provjerenog trika! Obaveza roditelja prije svega je da prepozna neobično ponašanje, i pronađe metod da to ponašanje kod djeteta iskorijeni! Mislim, najlakše je ići linijom manjeg otpora pa popustiti nad djetetovim hirom i dozvoliti mu da nametne svoje ponašanje bez obzira što smo podsvjesno sigurni da ne treba tako! Kroz odrastanje djeca se služe raznim oblicima manipulacije roditeljima, i primjenjuju ih svaki put kada im nešto ne odgovara! Taj vid manipulacije može biti odbijanje hrane, često bezrazložno plakanje, bacanje po podu, agresivno ponašanje, stezanje majke za suknju, pa do extremnih slučajeva poput povraćanja, gušenja, oponašanja neke vrste napada bijesa, panike! Koji god vid manipulativnog ponašanja primjetite kod djeteta reagujte odmah, i zdrave glave! Prije svega nametnite autoritativan stav prema djetetu, odnosno; neka vam ton kojim se obraćate bude dovoljno strog da dijete shvati gdje griješi, i dovoljno blag da osjeti da je i dalje voljeno! Ono što ne smijete činiti jeste sudjelovati u tim " zamka žalostima" jer ćete na taj način podrivati kod djeteta lošu emociju, i gomilati suze, a ishod je poznat: dijete odlazi u krevet, nastavi da spava, a vi se osjećate glupo i pobijeđeno! O djetetovim stanjima ne pričajte pred njim, jer ćete na taj način jasno dati do znanja da ste uzdrmani i da je svojim ponašanjem uspješno privuklo vašu pažnju, a samim tim djelimično i postiglo cilj! A cilj je: ostati kući!!!! Dijete treba imati pravu sliku boravka u vrtiću, nikako stvarati sliku mjesta gdje neće raditi ništa, gdje će biti u centru pažnje, i gdje će ga voljeti kao kući! Sama činjenica da će biti okruženo drugom djecom kod djece koja su jedinci stvara osjećaj nesigurnosti, i straha da je manje prihvaćeno u odnosu na neko drugo dijete, ali je odličan način da se dijete socijalizuje, stvori osjećaj dijeljenja svojih stvari i emocija, što je dobra podloga za bracu ili seku koje će možda jednog dana dobiti! Pozitivnim i veselim razgovorom na putu do vrtića postići ćete mnogo, prije svega vaše će dobro raspoloženje i veseo ton biti podrška djetetu da čini pravu stvar! Sam dolazak u vrtić treba da bude služben, nikako suviše emotivan, sa više minutnim oprašatanjem, suvišnim zagrljajima i poljubcima, koji će kod djeteta probuditi kontra reakciju, i plač! Dakle, dijete dovedite do hodnika, izvadite papuče, dajte mu da se obuje, i obratite se vaspitačici ne obraćajući pažnju šta dijete radi... Na taj način ćete spriječiti svaki vid suvišnog razgovora, rasprave, i patetičnog opraštanja! Napustite hodnik sa osmjehom na licu, i šapnite mu da se vidite brzo... Nakon boravka u vrtiću, cjelodnevnom, školici, imajte neki svoj ritual! Nešto što će biti samo vaša navika, i što ćete činiti svakodnevno! Recimo: kao nagrada što je bio- la dobar- ra odvedite ga na kolače, ili sok, možda u obližnji park, na taj ćete način djetetu dati do znanja da cijenite trud koji ulaže! I uvijek imajte jednu bitnu pojedinost u vidu: ako mu dozvolite da pobjedi tu malu obavezu koja je pred njim, kada počne škola očekujte nikakve rezultate, o životu neću ni da pišem... Voli Vas Story_Maker, i sretno!!!

2 коментара:

  1. Prema svojoj deci sam se uvek ophodila kao prema odraslim (malim) ljudima.
    Potpuno je normalna pojava da imaju strah od nepoznatog, ali moje dete takvu reakciju nije pokazalo...
    Uklopio se odmah prvog dana, jer je odlazak u vrtić shvatio kao njegovo vreme za igru i druženje sa drugom decom, što me je jako obradovalo.
    Gordana, volela bih da napišeš blog o strahovima( konkretno mislim na strah od vode/mora), to je ono što sam ovog leta gledala na plažama....ako se pojavi blog nastaviću, da ne idem van teme.
    Divan blog i jako poučan ! :*

    ОдговориИзбриши
  2. Ooo... hvala, ono što mogu da napišem je u odnosu na promjene u odrastanju primjećene kod moje djece, ili njima bliskih drugara! Na mom profilu facebook-a ima jedna sjajna mlada osoba koja je dječiji psiholog, voljela bi da sama malo poprati šta radim i prokomentariše! Probaću je malo okupirati! Hvala na podršci, znači mi to puno!

    ОдговориИзбриши

Voljela bih da znam Vaše mišljenje o mojim temama, hvala!