Moj je život čaroban!!!

Znam šta ćete pomisliti: Rođena pod sretnom zvijezdom! Ali, nije tako... Imam ja kao i većina odraslih svoje "veeelike" muke, neriješive probleme, dileme, i stvari koje me tište, ali... Zastadoh prije neku večer i shvatih da moj život jeste čaroban! Pa, kako može biti čaroban, ako u isto vrijeme imam probleme, muke, i jade??? Poludjela žena!- pomislio bi svako, ali sada ću Vam objasniti: Moj dan satkan je od pogleda, dragih pogleda koji miluju i koji mi se dive! U tim pogledima pronađem puno ljubavi koja je danas rijetkost! U njima vidim svoje kvalitete i to mi daje snagu! Moje večeri prođu u slatkim razgovorima, koji meni liče na cvrkute ptica, i moram da Vam priznam: svašta ja tu doznam, npr: doznam kako se zovu te ptičice, šta sanjaju i vole, kako provode vrijeme, sa kim vole da se igraju i koju pjesmu najrađe cvrkuću! To malo jato toliko me razveseli i ponese na radosnim krilima svojim, da mi ništa više od toga u tom trenu ne treba! Zaboravim na sve one probleme, i muke odraslog čovjeka i opet na tren postanem dijete, veselo, razigrano dijete, sa veeelikim osmjehom na licu! Da, pogodili se... govorim o djeci, ali ne običnoj djeci već onoj koju srećem na svojim promocijama i predstavama! Ooo Božeee, kako sam ja blesava! Pa, ne postoje obična djeca, jer su sva djeca posebna i svako je dijete na svoj način posebnije! Ipak, moram biti iskrena pa priznati da ponekad sretnem djete ili djecu koja me u pravom smislu riječi ostave bez teksta, bez daha, ali me isto tako učine vrlo ponosnom, pa čak i pomalo rastuže! Upravo to mi se dogodilo prije dvije večeri u Igalu gdje upoznah dvije sestre, dva divna anđela, koja se u me isti mah ostavile bez teksta, učinile ponosnom, ali i rastužile! Ovo zadnje neka bude moja tajna ( znate, odrasli su puni tajni), a sve ostalo ću Vam objasniti! Od Ive i Ane čuh najljepšu interpretaciju pjesmice o Petru Panu, i najljepše izrecitovanu pjesmu Alekse Šantića: Boko! Mala tijela, a veliki umovi... dječiji pogledi, osmjesi, i izrazi na licu koje ću pamtiti cijelog života, a tako veliki problemi! I rastužih se... i nasmijah se, i skoro zaplakah, što od sreće, što od nepravde koju Bog ponekad učini nevinima, i bila sam ponosna... Ponosna na dva divna anđela, i ponosna na sebe što sam ih upoznala! Nikada nisam pravila razliku među djecom, pamtim sve likove i poneka imena koje sam u zadnjih dvije godine srela, ali sam ovim djevojčicama prije svega zahvalna! Na čemu, kako?- pitat će se većina odraslih! Zašto jedna ozbiljna žena treba biti zahvalna djeci na bilo čemu? Na odluci i želji da u tome što radim i planiram uspijem i istrajem, jer sam već bila posustala i umorila se! Uvjerile su me da imam za koga da radim, i da sav moj dosadašnji trud nije uzaludan... dale su mi snagu, nevjerojatnu moć koju nikada do te večeri ne osjetih! Ja Vam rekoh na početku da je moj život čaroban! Da li sada razumijete razloge? Čaroliju mom životu daje dječiji svijet, njihova ljubav prema meni, svaki osmjeh kojim me nagrade i svaki dodir malih ruku koji osjetim! Te lijepe riječi koje od njih čujem meni su hrana, a njihova iskrenost uvjek me i iznova ubjedi da iskrenost još postoji, i idem dalje, još spremnija za nova pisanja, za neke nove junake koje ću da stvorim, i kojima ću da udahnem svu ljubav kojom me djeca daruju! To je u stvari jedini način da im zahvalim na čaroliji koju osjećam svakodnevno, jer su me upravo tom čarolijom napravili i boljim čovjekom! 

Moje prelijepe djevojčice, Iva i Ana, nadam se da ću Vas opet sresti... hvala Vam!