Ljubav i ja...

Ne tako davno, imadoh stav da je: Ljubav stanje mozga prouzrokovano dosadom...u jednom trenu osjetih enormnu dozu dosade, i zaljubih se!!! Eh, kada bi me sada pitali u koga, vjerujte da ni sama ne bih znala odgovor! U neku izmišljenu kreaturu iz mojih djevojačkih snova, nikada dostižan san, u nekoga ko moju ljubav nikada nije, ili osjetiti neće, o uzvraćanju neću ni da govorim! Znam da se zaljubih, ludo, kao djevojčica...osjetih i ono žarenje obraza, i ustreptalo srce u grudima, ma i klecanje koljena pri prvom poljubcu! Ne pitajte me u koga, jer zaista ne znam!!!!! Jedno je imati kraj sebe stvarno biće, a nešto sasvim drugo imati ono što Vi podsvjesno želite da imate! E, tako i ja stvorih to " Biće" u svojoj glavi, smjestih ga na tron života moga, kao nekog nekrunisanog kralja, savršenstvo bez mane, ikonu kojoj se molim i u koju se zaklinjem...i dok sam ja sljepački buljila u istu, i ne vidjeh na na njoj zapravo nikoga nema!
Tek puka želja jedne usamljene žene za društvom! Stvorih to "Biće" samo meni znano i stvarno, stvorih razgovore, dodire, emocije, svađe, raskole! Naslikah "masterpiece" razmazanim, nejasnim bojama, na kojima samo ja vidjeh ljubav, onu Shekspirovsku ljubav divlju i nesputanu...ma, ja zapravo stvorih ČOVJEKA! Tragedija te moje iluzije ne bi bila u njenom nepostojanju, već u činjenici da ja stvorih od čovjeka monstruma! Od velike doze ljubavi monstrum poludi, poželje više, jače, poželje sve! Sve ono što ja više ne znadoh dati...pa, zar ima više? Zar nisam voljela i odveć, ludo i nesebično? A godine prolaze...tako surovo, i ne obraćajući pažnju na moju želju da zaustavim vrijeme! Ma, koje vrijeme? Ti vremena više nemaš- začuh neki glas duboko u sebi! Ti si svoje vrijeme potrošila rađajući ČOVJEKA...ostale su ti minute, a one otkucavaju brzo, sve brže! Dok gledam u piješčani sat, i ta sitna zrnca kako prkosno klize, okrećem ga na pola, iznova i iznova...klize, odlaze, protiču, jedna za drugom, a ja okrećem i okrećem, ne dajući mu da iscuri! Ono lice sa ikone mi se smije, nekim čudnim osmjehom pakosti i podrugljivosti, a opet umiljato i zavodnički! Ma, šta se smiješ? Pomislih u sebi: Ja sam te stvorila, jadna iluzijo i željo mog usamljeničkog života...da nije bilo mene, ne bi bilo ni tebe, ni tog izroda koji se u tebi rađao spreman da me prodaš za siću prvom koji je ponudi! I tada shvatih, imam toliko toga da uradim! Uposlih svoje ruke, misli, i ne dugo nakon toga slika počinje da blijedi, nestaje! Moj "masterpiece" izgubi na svojoj vrijednosti! Možda moj pješčani sat curi, ali tvoje vrijeme na tom zidu više ništa ne može da vrati! Uzela sam i posljednju tvoju minutu, kao Gospod posljednju molitvu pokajnika ili hladan vjetar sve slabije sunčeve zrake! Uzeh ono što mi bi drago, sve šarene i vesele boje sa tvoga lika, a tebi ostavih sivu sjetu...Stvorih te iz dosade, ali te ostavih iz puke razonode! Oprosti, imam toliko mnogo posla, da sada ne mogu da mislim na ljubav...